U spomen Ozrenu Lukiću - Luki

Prije točno 25 godina i jedan mjesec ubijen je Luka. Iz “junačke” četničke zasjede. Bio je sam i posvećen daleko više prirodi nego ratu. Nesmotreno za te uvjete, rekao bi objektivni promatrač, i baš zato bio je laki plijen za agresora na visini od gotovo 1600 metara do koje je morao doći pješice noseći naoružanje koje je valjda iz straha bilo znatno snažnije nego što im je bilo potrebno.

Kako to da je Luka, sa završenim fakultetom, upisanim poslijediplomskim studijem, poznato bistar, pronicljiv, duhovit i drag mladi čovjek odlučio taj dan s naprtnjačom na leđima (u kojoj je bilo puno više speleološke nego vojne opreme) proći markiranom planinarskom stazom podno Malovana na grebenu južnog Velebita?

Mislim da je odgovor jednostavan, iako za ratne prilike neprihvatljiv - VOLIO je tu prekrasnu prirodu, i padine, i vrtače, i prijevoje, i jame, sve to, čega je na Velebitu napretek. Zato je krenuo toga jutra, misleći na dobro, na lijepo, a premalo se bojeći zla i rata. 

A oni koji su gore došli noseći puške i streljivo? Njih velebitska ljepota nije dirnula. Kamena srca i zli naum nisu se dali. Ubili su čovjeka, nikomu dužna, zaljubljena u prirodu i svoju domovinu i zlurado zbrisali dolje po obavljenom poslu. Ta sredili su hrvatskog časnika na hrvatskom Velebitu.

Jučer (14. kolovoza), sam onuda prošao i prisjetio se tako Luke, dobrog čovjeka i dragog prijatelja. Luka i ja poznavali smo se iz speleoloških krugova, još iz osamdesetih godina. Bio je malo stariji i cjenjeniji speleolog od mene. Skupa smo bili na Hrvatskoj speleološkoj ekspediciji u Španjolskoj 1986. godine, a zadnje zajedničke trenutke proveli smo u Planinskoj satniji HV Velebit, baš na prostoru prelijepa Velebita. Puno lijepih zajedničkih trenutaka.

Počivao u miru Božjem.